Šta predstavljaju finansijski izvještaji?
Predstavljaju: - Stanje imovine, obaveza i kapitala na dan 31.12. (ili neki drugi datum izrade), - Kumulativni pregled svih prihoda i rashoda koji su nastali u periodu 01.01.-31.12., - Pregled priliva i odliva novačnih sredstava po raznim osnovama (ulagački, finansijski,...), - Pregled promjena u kapitalu i - Opisne i kvantitativne karakteristike poslovnih promjena i korištenih računovodstvenih politika u toku sačinjavanja finansijskih izvještaja.Stanje imovine, obaveza i kapitala se „čita“ iz Bilansa stanja.Korisnici finansijskih izvještaja (kako se to uobičajeno kaže) iz tog izvještaja vide: knjigovodstvenu (koja treba da bude fer i realna) vrijednost dugoročne imovine (nekretnine, pokretnine, prava, potraživanja od kupaca (ispostavljenje a nenaplaćene fakture prema kupcima) i novac. Sve nabrojano predstavlja aktivu Bilansa stanja. Pasivu sačinjavaju obaveze: po osnovu kredita (finansijske obaveze), iz redovnog poslovanja (prema dobavljačima, zaposlenicima, institucijama), po osnovu poreza, doprinosa i dr. Druga kategorija pasive jeste kapital. „Matematika“ Bilansa stanja je jednostavna ---> Imovina = Obaveze + Kapital, iz koje se mogu „izvoditi“ druge relacije i odnosi. Veoma često se odnosi poremete pa je čitav Kapital „pojeden“ sa gubitkom, čime je automatski „pojedena“ i imovina. Najžalosnije u ovakvim situacijama jeste što takva društva (koja imaju društvenu odgovornost, u najširem smislu riječi) mogu nastaviti „poslovati“ stvarajući i dalje gubitke, obaveze, dugove, ... Ne postoji institut „stečaja / likvidacije po sili zakona“. Bilans stanja je relativno lako „pročitati“. Uglavnom se kao bitni mogu istaći sljedeći odnosi: - Kratkoročnih obaveza i kratkoročne imovine. U osnovi, društvo treba da ima najmanje isto kratkoročne imovine (zalihe + potraživanja + novac) da bi moglo izmiriti kratkoročne obaveze. Ako nema, znači da je nelikvidno, najjednostavnije rečeno. - Dugoročna imovina treba da je veća od kapitala (osnovnog + rezerve + akumulirani dobici - gubici) - Potraživanja treba uvijek da ranije dospijevaju na naplatu u odnosu na obaveze, što se ne vidi u Bilansu stanja, ali bi trebalo da bude navedeno u Bilješkama uz finansijske izvještaje.
Neka društva, na primjer, nemaju značajnu imovinu, što ne mora značiti da su „slaba“. Njima, možda, nije potreban „hardver“ (zgrade, mašine, automobili i sl.), već ulažu u „softver“ (istraživanje, znanje, ulažu u zaposlenike), što se opet ne vidi u finansijskim izvještajima, osim u Zabilješkama uz finansijske izvještaje. Zbog toga se, recimo, na Zapadu, gdje je tržište kapitala razvijeno, finansijski izvještaji pišu u formi bilješki, sa jako puno kvalitativnih, pored kvantitativnih informacija i karakteristika. Iz takvog izvještaja se može steći prava slika strukture, veličine i potencijala društva u odnosu na šture preglede u Bilansu stanja i Bilansu uspjeha.Bilans uspjeha je drugi bitan izvještaj. On, kako sam već rekla, predstavlja zbir svih prihoda i rashoda za period (najčešće 01.01.-31.12.), što rezultira poslovnim rezultatom (dobit ili gubitak), umanjenog za porez na dobit. On pokazuje uspješnost poslovanja u smislu prihoda i rashoda, i najčešće se upoređuje se prethodnim periodima. Rast prihoda i dobiti znači, po pravilu, „dobro“ poslovanje, mada je veoma bitan i odnos dobiti i ukupnog prihoda. Što je taj koeficijent veći, to je poslovanje bolje i obrnuto. No, predmet ovog posta nije analiza finansijskih izvještaja, već prezentiranje njihovih osnovnih karakteristika.
Kome (u BiH) trebaju finansijski izvještaji?
Značaj finansijskih izvještaja se mora vezati za razvijenost tržišta kapitala, a tržište kapitala u BiH je nerazvijeno, ma koliko se neki trudili da ukažu na „značajno“ prometovanje na berzama u BiH. Drugo pitanje koje je, takođe, vezano za tržište kapitala jeste ulaganje stranog kapitala, tzv. inoulaganje. Nema ga, što na izvjestan način opet govori o razvoju tržišta kapitala. Takođe, direktno ulaganje u druga pravna lica je na relativno niskom nivou u BiH.Stoga se može reći da finansijski izvještaji najznačajnijem segmentu ili grupi korisnika ne koriste, jednostavno, jer taj segment korisnika nije brojan.Najznačajniji korisnici finansijskih izvještaja su: banke i druge finansijske institucije, država (kroz kontrolisanje naplate poreza), dobavljači, kupci i zaposlenici.
