Prosječan građanin koji nije imao dodira sa radom u drugom entitetu ili distriktu bi rekao: „pa šta ima tu komplikovano, rad je rad, svugdje su poslodavci isti, bitno je da plata ide ...“. Ali, dragi moj prosječni građanine, nije u poslodavcima i „u plati“ sve. Ima i drugi dio priče koji je uglavnom nepoznat. Za taj drugi dio priče je zadužena država, entitet, kanton, općina i državne institucije kao „nosioci (o)vlasti“, u smislu edukacije građana o njihovim pravima i obavezama malo dalje od entitetskih granica.Ma hajde Sanela, ko će to sada raditi, imamo preča posla. Padaju vlade, tuku se na sjednicama upravnih odbora, peremo pare, a ti bi da još i građane edukujemo. Vjerovatno ja kao prosječan građanin tražim previše od ovakvih predstavnika vlasti, ali to je moje pravo sviđalo se to kome ili ne.
Kako izgleda rad kod poslodavca u drugom entitetu i kakvi problemi mogu nastati? Pretpostavimo da je neko iz Zenice zaposlen u Doboju.Zeničanin je do svog novog zaposlenja bio prijavljen na Birou za zapošljavanje ZE-DO Kantona, odakle se odjavljuje. Potpisuje Ugovor o radu sa svojim poslodavcem u Doboju i počinje raditi. Poslodavac ga prijavljuje u Poreznu upravu RS-a, u smislu plaćanja penzijsko-invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja, osiguranja od nezaposlenosti, poreza na dohodak, dječije zaštite i ostalih naknada. Po završetku mjeseca, zaposlenik iz Zenice dobije platu od poslodavca iz Doboja. Međutim, problemi nastaju po pitanju plaćanja doprinosa (zdravstveno osiguranje, osiguranje od nezaposlenosti) i poreza na dohodak za zaposlenika iz Zenice, u smislu kako će on prava koja „vuče“ po tim osnovama ostvariti? Možda će se jednom razboliti, pa će trebati „ovjeriti knjižicu“. Možda će imati potrebu da podnese Godišnju prijavu poreza na dohodak i htjeti ostvariti pravo povrata poreza na dohodak.
Problemi nastaju prilikom usmjeravanja sredstava. Plaćanje doprinosa i poreza na dohodak se vrši u budžet jednog entiteta, a zaposlenik živi u drugom entitetu i u tom entitetu on želi (i jedino i može) da ostvari svoja prava. Međutim, da bi ostvario ta prava, taj drugi entitet (u ovom slučaju FBiH) mora u svom budžetu imati novac (ili dovoljno novca) za to, a nema. Nije ni mogao imati jer je propisima uređeno plaćanje na način kako je i vršeno. Problem ostaje da se riješi na nivou entiteta, ali se ni do danas nije riješio.Konkretno, u ovoj situaciji, doprinos za PIO se, prema propisima RS-a, plaća u budžet RS-a, i to nije sporno. Naš zaposlenik će po odlasku u penziju povezati staž u FBiH i RS. Doprinos za zdravstveno osiguranje se treba plaćati u fond FBiH, jer će se zaposlenik liječiti u Zenici, gdje živi, i gdje je prijavljen. U ovom dijelu mogu nastati problemi, naročito ako se doprinosi obračunavaju na najnižu osnovicu (što je veoma često slučaj). Da bi zaposlenik iz Zenice imao pravo da se liječi u Zenici (ovjeri zadravstvenu knjižicu, ode na bolovanje i sl.) mora biti plaćeno za zdravstveno osiguranje minimalno onoliko koliko je utvrđeno po propisima FBiH, a to je (uglavnom) veće od onoga što se plati po propisima RS. Razlog su različite osnovice i stope doprinosa, pri čemu je za zdravstveno osiguranje u FBiH stopa 16,%, u RS 12,5%, pa veoma često „nedostaje“ još malo da zaposlenik može ostvariti svoje pravo. Problem ne postoji u slučajevima kada se doprinosi plaćaju na plaću veću od minimalne. Doprinos za osiguranje od nezaposlenosti se plaća u fond RS-a, međutim, to otvara pitanje po osnovu čega će se ovaj naš zaposlenik, ako i kada ostane bez posla, prijaviti na Biro za zapošljavanje, jer nije radio u FBiH i (dok je radio) doprinos po ovom osnovu nije plaćan u federalni budžet? U ovom dijelu je uspio međuentitetski dogovor (koji malo kaska u primjeni) pa imamo potpisan Sporazum o ostvarivanju prava na novčanu naknadu nezaposlenih osoba. Još jedan neriješen problem jeste porez na dohodak. Prema propisima RS-a, zaposlenik iz drugog entiteta (Zenica) je nerezident (nešto kao stranac) i nema pravo na poreznu karticu i odbitke koji mu služe za umanjenje poreza na dohodak plaćenog u RS. Znači, od plaće mu se odbija „puni“ porez na dohodak. Međutim, zaposlenik iz Zenice poreznu karticu može izvaditi ondje gdje je rezident – u Poreznoj upravi u Zenici. Ta porezna kartica mu, kako sam rekla, služi da smanji porez na dohodak, ali u ovom slučaju tek na kraju godine, kada podnese Godišnju prijavu poreza na dohodak.
Šta treba da radi zaposlenik iz Zenice?„Njegov“ porez na dohodak je plaćen u budžet RS-a, ali on ima pravo da na kraju godine (kad već nije mogao u toku godine) u svojoj Godišnjoj prijavi poreza na dohodak „prijavi“ sve olakšice i eventualno traži povrat poreza (koji je platio u budžet RS-a). Sastaviće Godišnju prijavu poreza na dohodak i podnijeće je Poreznoj upravi u Zenici, sa naznakom (pretpostavimo da je stekao pravo) da traži povrat poreza plaćenog u RS. I tek tada će mu Porezna uprava u FBiH vratiti vše plaćen porez u RS. Malo morgen.
Entitet koji nije dobio novac od poreza na dohodak neće da vraća nešto što nije naplatio. Ovdje zaposlenik ostaje uskraćenog prava i rukava, kako god hoćete, i ovo je samo jedan od primjera kako rezultiraju međuentitetske razlike u propisima, kako onemogućavaju građane da normalno fluktuiraju, rade, ostvaruju prihod, dohodak, zaradu, i druge benifite u teritoriji cijele BiH.Da ne budem pogrešno shvaćena, neće puno bolje proći ni zaposlenik koji živi u Doboju, a radi kod poslodavca u Zenici. Skoro sva pitanja i nedoumice ostaju otvorena. Vlade FBiH i RS, po donošenju propisa o oporezivanju dohotka (kao entitetskog prihoda), nisu se usaglasile niti su našle rješenja u pogledu omogućavanja ostvarenja podjednakih prava za sve zaposlenike, bez obzira u kom entitetu ili distriktu rade ili dolaze. Cilj je, čini mi se, da ne fluktuiramo previše i da se svak' se drži svog ....
