Problem formiranja cijene usluge
Sa jedne strane su ponuđači, koji kalkulišu troškove vezane za uslugu + ulaganje u znanje + iskustvo + infrastruktura sa kojom rade + ostali elementi koji su vezani za uslugu + marža (zarada) = cijena koja „pokriva“ troškove i sve navedeno i ostavlja mogućnost zarade. Svako ko se bavi pružanjem usluge zna koliko je teško napraviti kalkulaciju cijene usluge. Troškove je veoma teško u startu precizno predvidjeti, pa se može desiti da na koncu oni, ako porastu iznad prvobitno predviđenih, „pojedu“ dio zarade. Drugi, puno bitniji momenat u kalkulaciji jeste ulaganje u znanje. Dugogodišnje, stalno, kontinuirano učenje. Usvajanje novih vještina. Sve to nas kao pružaoce usluga košta novca + vremena (a vrijeme je novac). Prodavac cipela ne mora ići na dodatne edukacije o cipelama, dovoljno je da zna od čega su napravljene, objasniti šavove, đon, kako se održavaju i – gotovo. Ne banalizujem, već pravim poređenje koje je veoma blizu istine.Bilo kakvom uslugom da se bavite, u sferi ekonomije, web ili nekog drugog dizajna, programirate, vodite plesnu školu, vodite školu stranih jezika, bavite se PR-om, ... morate puno više novca i vremena odvojiti da bi – ulagali u svoje znanje jer – prodajete znanje.Infrastruktura sa kojom se radi je takođe bitna. Da li, na primjer, računovodstvene usluge radite na softveru koji omogućava klijentu online pristup podacima, koliko kvalitetan je hardver, koje dodatne alate za pružanje usluge koristite? Sve to košta – u smislu cijene, jer je plaćeno, ali i u smislu znanja, jer je potrebno da bi se na istom znalo raditi.
Kako god, usluge su specifične jer zahtijevaju znanje da bi se prodavale, a pod „znanjem“ podrazumjevam i vještine. Njima se danas puno više pažnje posvećuje u odnosu na ranije.Konkretno, u mojoj struci, pokušavaju se koristiti različiti kriteriji da bi se formirala cijena. Svaki kriterij zanemaruje ovo što sam navela – ulaganje u znanje, iskustvo, infrastrukturu. Najčešći kriteriji su: paušalna procjena cijene (nema kriterija), djelatnost klijenta, broj dokumenata koji se obrađuju, broj stavki koje su knjižene, ukupan promet klijenta, broj uposlenih radnika klijenta ili kombinacija navedenog. Najčešći, najlakši, ali i najnerealniji metod je paušalna (pr)ocjena vrijednosti računovodstvene usluge, koji se, na žalost, u velikom procentu koristi na području Bosne i Hercegovine. Paušalna procjena se svodi na okvirnu cijenu, koja je vezana za djelatnost i segment računovodstvene usluge koji se pruža. Ona najčešće nema određene vrijednosti za pojedine djelatnosti ili segmente usluge, cijena se u ovom slučaju dogovara na mjesečnom nivou i u "paketu" je SVE, i slobodno se može okarakterisati kao nerealna jer u tom slučaju ostaju nepoznati svi elementi koji su direktan pokazatelj vremena potrebnog za vršenje usluge. Drugi kriterij koji se koristi jeste djelatnost klijenta. U ovoj metodologiji definiše se cijena za određene djelatnosti (trgovina, proizvodnja, usluge, izvoz, uvoz i sl.), najčešće po veličini društava (mala, srednja i velika društva). Ovaj kriterij takođe nije bez nedostataka, vrlo je sličan paušalnom načinu formiranja cijena, a osnovni nedostatak je nepoznavanje strukture i broja dokumenata koji će se obrađivati. Takođe, kriterij po kojem se društva karakterišu kao mala, srednja i velika može biti upitan (broj radnika, ukupan promet ili poslovni rezultat). Sljedeći kriterij koji se koristi jeste broj dokumenata koji se obrađuje, koji je (uslovno rečeno) realniji u odnosu na prethodne kriterije. Broj dokumenata koji se obrađuje je direktan pokazatelj vremena potrebnog za vršenje te usluge, odnosno broja angažovanih uposlenika, a troškovi angažovanja radnika učestvuju u velikom dijelu u strukturi ukupnih troškova računovodstvenog servisa. Sa druge strane gledano, klijent može imati veliki broj dokumenata, što će značiti veću cijenu računovodstvenih usluga, ali poslovanje neuspješno, što za njega može značiti nepovoljan kriterij za utvrđivanje cijene. Pored toga, broj dokumenata se ne može vrednovati isto za društva koja imaju 100 i 1000 dokumenata mjesečno. Najčešće se u tom slučaju napravi skala, npr. za broj dokumenata od 0 – 100, od 100 – 500, od 500 – 1000 i sl. Broj stavki knjiženja je sličaj prethodnom, jer je broj stavki knjiženja povezan sa brojem dokumenata. Najčešće jedna stavka ima "bod", koji ima svoju vrijednost, i na osnovu čega se, na kraju obračunskog perioda, sačinjava faktura. Ovakav način obračuna se može okarakterisati kao kompliciran, ali je daleko realniji za vrednovanje računovodstvene usluge od svih naprijed nabrojanih. Ukupan promet klijenta i broj uposlenih radnika je takođe jedan od mogućih kriterija, međutim, najpovoljniji je kao dodatni kriterij u kombinaciji sa ostalim kriterijima. Za cjenovno određivanje računovodstvene usluge mogu se kombinovati naprijed navedeni kriteriji, npr. paušalna procjena i broj dokumenata, paušalna procjena i broj stavki za knjiženje i sl.
Veoma često se zanemari izrada statističkih izvještaja, priprema izvještaja za poslovne banke, izrada finansijskih izvještaja (godišnjih obračuna) i – savjetovanje. Ko je uspio savjetodavnu uslugu posebno ugovoriti i fakturisati – skidam mu kapu!